Zamislite da odete na glasanje i čim se biračka mjesta zatvore, odmah znate rezultate. Ili, još bolje, zamislite da glasate iz udobnosti svoje fotelje, jednim klikom miša.
Zvuči kao budućnost, zar ne? Brzo, efikasno, moderno. Ali šta ako ti kažem da su dve tehnološki najmoćnije sile svijeta, Njemačka i Sjedinjene Američke Države, probale ovu ideju i naglo zakočile?
U ovom tekstu nećemo pričati o teorijama zavjere, već o činjenicama koje su san o digitalnim izborima pretvorile u noćnu moru za demokratiju i budžet.
U Njemačkoj Ustav Rekao "Stop!"
Ključni razlog zašto je Njemačka odustala od elektronskog glasanja nije bio strah od hakera iz sijenke.
Sve je počelo sa velikim entuzijazmom.
Njemačka je 2005. godine nabavila oko 2.000 holandskih mašina za glasanje (modeli Nedap) i upotrijebila ih na izborima za skoro dva miliona birača. Sve je djelovalo napredno.
Umjesto zaokruživanja listića, građani su pritiskali dugme.
A onda je došao 3. mart 2009. godine. Taj dan je promijenio sve.
Federalni ustavni sud Nemačke (Bundesverfassungsgericht) donio je presudu koja je odjeknula u svijetskim medijima: elektronsko glasanje pomoću ovih mašina je neustavno!
"Aha!" trenutak: Razlog nije bio dokaz o krađi glasova. Problem je bio u nečemu što su nazvali princip javnosti.
Sud je rekao da svaki korak izbornog procesa mora biti razumljiv i provjerljiv običnom građaninu, bez potrebe za tehničkim znanjem.
Drugim riječima, ako ne možeš svojim očima da vidiš kako se tvoj glas broji i provjerava, sistem nije transparentan. Elektronska mašina je za prosječnog glasača bila "crna kutija" (black box). Pritisneš dugme i moraš da vjeruješ da je mašina uradila ono što je trebalo.
To povjerenje, po mišljenju suda, nije bilo dovoljno. Nije postojao papirni trag koji bi služio kao fizički dokaz u slučaju spora ili ponovnog brojanja. I tako je Njemačka, zemlja inženjeringa i tehnologije, vratila olovku i papir u centar demokratije.
Američki Haos sa Hiljadama Izgubljenih Glasova i Hroničnim Nepoverenjem
Ako je njemačka priča bila o filozofiji i principima, američka je o haosu, greškama i skupim lekcijama. SAD nemaju jedan jedinstven sistem; svaka država odlučuje za sebe, što je dovelo do pravog eksperimentalnog nereda.
Jedan od najpoznatijih incidenata desio se 2004. godine u Severnoj Karolini. Zbog "softverske greške", preko 4.000 elektronskih glasova je jednostavno “nestalo”. Isparilo bez traga.
Zamisli da si glasao i da tvoj glas nikada nije ni zabilježen.
Ovo je samo jedan od mnogih primjera:
- Softverske greške: Mašine koje “pogrešno” broje glasove.
- Sigurnosne rupe: Stručnjaci su više puta dokazali da se u mnoge mašine može provaliti za nekoliko minuta.
- Nedostatak papirnog traga: Kao i u Njemačkoj, mnoge mašine nisu štampale potvrdu, čineći ponovno brojanje nemogućim.
Zbog ovih problema, mnoge američke države i okruzi su počeli da napuštaju isključivo elektronske mašine (DRE - Direct Recording Electronic) kako bi ostao fizički dokaz o glasanju.
E sada dolazimo do pitanja...
Koliko zapravo košta ova "igračka"?
Pomislio bi da je, dugoročno, digitalizacija jeftinija. Ali realnost je potpuno drugačija. Pogledajmo samo djelić troškova, zasnovan na dostupnim podacima:
- Cijena jedne mašine: Kreće se od nekoliko stotina dolara za najprostije modele do preko 5.000 USD za profesionalne optičke skenere koji se koriste u SAD.
- Softverske licence: Licence po jednoj izbornoj jedinici mogu koštati i do 300.000 USD.
- Operativni troškovi: Ovo je rupa bez dna.
- Skladištenje i održavanje: Hiljade evra godišnje.
- Obuka osoblja: Hiljade evra godišnje.
- Sertifikacija i testiranje prije svakih izbora.
Kada se sve sabere, prelazak na elektronsko glasanje nije ušteda, već ogromna investicija sa još većim troškovima održavanja i fundamentalnim sigurnosnim rizicima.
Šta smo naučili? Ključne poruke za ponijeti
Priča o Njemačkoj i SAD nije samo o tehnologiji. To je lekcija o suštini demokratije.
1. Transparentnost je važnija od brzine. Mogućnost da svaki građanin razumije i provjeri izborni proces je osnova povjerenja.
2. Tehnologija nije nepogrešiva. Softverske greške, kvarovi i sigurnosne rupe su realnost. Kad je ulog demokratija, rizik je prevelik.
3. Papirni trag je zakon. Dok se ne izmisli 100% siguran i transparentan sistem, fizički dokaz glasa ostaje zlatni standard.
4. Skriveni troškovi su ogromni. Digitalizacija nije samo kupovina mašina, već ulazak u začarani krug licenci, održavanja i nadogradnji.
Dok razmišljamo o budućnosti i modernizaciji, važno je da se zapitamo šta je stvarni cilj.
Da li je to da izbori budu "moderniji", da budu sigurniji i pravedniji ili pak centralizacija moći i lakša manipulacija izbornim rezultatima?
Iskustvo dvije svjetske sile nam jasno poručuje: sjaj tehnologije ne smije zasjeniti osnove principe na kojima počiva glas svakog od nas.
